Perica V. Vočanec

Misli se materijaliziraju, to piše na stranici nebrojeno puta, a često se materijaliziraju u ljude koji ih opet svojim mislima, riječima i djelom, dakle životom, šire dalje. Nedavno sam upoznala jednu takvu osobu koja me svojim materijaliziranim mislima, kako životnim, tako i pjesničkim, potaknula da dio njih stavim na Sretnu misao. Autorica pjesama je Perica V. Vočanec, a ako vam se svide, ima ih još na troubledbloger.com pod Moja slikovnica. Ono što nisam mogla prenijeti s njezinog bloga je dio duše koja se zrcali kroz prekrasne fotografije slanih kapljica i zrnaca, zato vrijedi pogledati u originalu. I da, primjetit ćete da i oko njezine glave lepeću prozirni  krilatiti prijatelji :)

 

OBLACI

mekani su, bijeli,
tako čudesno nježni…
ovčice, olujni
i oni sniježni…
 
livada rosna
za noge bose,
kad umorna legnem
u san me nose…
 
svakog jutra
pokriju me dugom,
šećemo skupa
nebeskim krugom…
ruku pod ruku,
laganim koracima…
putujem…
drugujem…
s oblacima…

MOJA
bijeli oblaci…ovčice…dom su anđelima…
i zato se svakog puta osmjehnem i u mislima pošaljem pozdrav kad ugledam bilo mnoštvo, bilo neki zalutali oblačak na azurnom nebu…
da, tamo im je dom…ja znam…
ispričao mi je to jedan osobiti, najdraži od svih, nedugo nakon što se s oblaka spustio u moje krilo…
skakutavog li stvora…
pršteće radosti…
moja…
moja…
:) )

 

PISAR

zatvorim oči, prsti sami lete…

 

olovka ostavlja trag…

 

tko li to ruku moju vodi…

 

pogledu skriven, a tako drag…

 

 

 

ja bih to drukčije rekla…

 

tko li to retke moje piše…

 

ponekad, čini se, pisar sam samo…

 

pisar i ništa više…

 

 

ZLAĆANA

oblačić, oblačak…olujno nebo…

 

koji je tvoj put?

 

najcrnji, velik, zastrašujuće mračan…

 

(svaki je odozgo zlaćano žut…)

 

 

 

oblaci nisu zato da se nose,

 

težinom da te pristisnu o pod…

 

digni se visoko, što više, na prste

 

pogledaj iznad, sunčan je svod…

 

 

 

iskoristi svaki od njih za rast…

 

(nemoj se umoriti, stati…)

 

uzvisi se točno do onoga mjesta

 

gdje sunce nikad ne prestaje sjati…

čuvaj me, čuvaj me, čuvaj…

 

 

KUGLICA

zatreperila je staklena kuglica…

 

mala, prozirnonježna, prošarana najfinijim zlatnim nitima…

 

jedva primjetna…jedinstvena u svojoj krhkosti…

 

 

 

čuješ li pjesmu koju pjeva, pjeva, pjeva….

 

osjećaš li ljubav, ljubav, ljubav…

 

prepoznaješ li radost, radost, radost…

 

 

ispruži dlan, dlan, dlan…

 

prigrli dar, dar, dar…

 

zapjevaj čuvam te, čuvam te, čuvam…

 

 

 

i čuvaj…ljubi i čuvaj…

 

 

PONEKAD JE TAKO TEŠKO…
šutjeti…

 

odšutjeti…

 

prešutjeti…

 

nadšutjeti vrisak

 

iznutra…opasniji -

 

što glasniji…

 

…da se krila anđela ne ugledaju

 

u jezeru punom suza…

 

 

MOJE CIPELE

dugo sam hodala

 

u pretijesnim cipelama…

 

neskladnim, krutima

 

po neravnim putima…

 

ustrajna – ja to mogu…

 

ranjenih, krvavih nogu…

 

 sve dok nisam dokučila…

 

drukčije odlučila:

 

-dosta sam noge svoje gazila…

 

nisam ih čuvala, pazila…

 

za nove cipele stiglo je vrijeme,

 

neka mi budu odmor, ne breme…

 

 

odluči i ti, uskoči u moje…

 

(možda ne istog modela il’ boje)

 

različitog kroja…

 

baš tvog broja…

 

 obuci udobne

 

i posve nove…

 

cipele za šetanje

 

kroz snove…

 

PJEVAM…

najljepša pjesma nije od riječi…

 

sazdana nije od nota…

 

ona  osmijehom, ganućem pjeva

 

na samom izvoru života…

 

 

 

ako se nekom čini da šutim…

 

da od mene ni riječi nije…

 

privid je samo…

 

zahvalnost pjevam…

 

 

…Život se u meni raduje… smije…

Nema komentara.

Pošalji komentar

WP_Big_City

Morate biti registrirani za pisanje komentara.